“Ko je imao sreće da se
jutros probudi u Beogradu, može smatrati da je za danas dovoljno postigao u
životu.”
Mi, ostali smrtnici,
moraćemo malo više da se potrudimo.
Žmu i ja nismo imali
sreće da se probudimo jutros u Beogradu, a kad malo bolje razmislim – nismo
imali sreće ni da se probudimo JUTROS.
Buđenje pre sunca. Zbog
obaveza i svega onog što se ponedeljak zove. Razmišljam, ako ne zadremam negde
usput na nogama, ovaj dan će stvarno trajati. Imaću ono o čemu toliko često
sanjam: vreme.
Bilo bi dobro ne
protraćiti ga na besmislice. Počev od bespotrebnog preslišavanja uspomena i
uspomenica.
“Ti si jedina osoba
koju znam da još izrađuje fotografije i ređa ih u albume”, rekao je Ujak. Kako
da objasnim da su foto albumi, vođenje dnevnika i beleženje ovih reči moj
prenaglašeni strah od Alchajmera?
Alchajmer je zaborav
pre zaborava. Smrt pre smrti. A ja sve pamtim da bi me pamtili. Nekad davno, u
školskoj klupi na času likovnog, zarazila sam se Andrićem. “Život nam daje ono
što mi drugima dajemo.” Kako sam mu samo verovala!
Onda su usledile godine
patetike i peripatetike. Srednjoškolski nihilizam. Brucoški hedonizam.
Apsolventski asketizam.
Čudno je koliko toga
može da se spakuje u dve reči. Počev od: moj život.
“Je
l’ znaš da u nekim delovima Etiopije moraju da trče 10km do izvora vode?”
Moj tata je uvek imao
najneobičnija i najoriginalnija pitanja u kategoriji: Zbuni svoje dete.
Okej. Neko živi gore od
nas. Nema vodu u kući. Nema česmu u dvorištu. Ali: da li to treba da znači da
smo srećni?
Da smo srećni što idemo
u školu u kojoj nam kažu: “srednjoškolsko
obrazovanje nije obavezno”, ove nedelje štrajk (i tako svake školske
godine), kako ne razumeš, sedi jedan?
“Uči, sine, da bi manje
radio” vrlo brzo se obistini – ne da
radiš malo, nego ne radiš uopšte. A gde bi?
Radno mesto koje se
stvori (ne znam kako, ne znam odakle, ne znam koliko dugo) odjednom postane
najveća sreća. Radujemo se za minimalac. Bolje i to nego nula dinara.
Iz tog ugla gledano i
nije neka sreća probuditi se u Beogradu.
Gde
je onda sreća probuditi se kad nam je i jeftin život skupocen?
Mora da postoji nešto
više od toga. Od tog skupog – jeftinog života koji nam nude. Mora da postoji
neki način da sebe nadrastemo.
Kad bismo zamislili
život kao bojanku koju možemo kupiti na trafici za 80 dinara, moja bi imala
meke korice u boji – predlog kako sve
unutra treba da bude obojeno.
Bojila bih polako. I
verovatno ne od početka. Birala bih slike koje želim da obojim prvo. Ne bih
koristila skupe bojice, ali bih stvorila dragocene crteže. Sigurno bih docrtala
neke note, a ne bih odolela ni dopisanim rečima. Moje bi slike progovorile.
Bojila bih izvan
linija, svađala bih se sa koricama i korice bi izvukle deblji kraj u toj
raspravi.
Možda bi se neka bojica
polomila, možda mi se neka sličica na kraju ne bi dopala, ali jedna stvar je
sigurna: ne bih dozvolila da se neko drugi mojom bojankom igra.
Jedino
strašnije od toga da vam drugi stvara sliku jeste da vam crteži ostanu bez
boja. Postoji jedna strašna reč za to: prazno.
Zato,
gde god se probudili, moramo da znamo da nemamo izbora. Bojice u ruke. Naša
igra mora da počne da bude naša.
Srbijanka
Stanković
Izvor
fotografija: pinterest.com

Нема коментара:
Постави коментар