понедељак, 9. јун 2014.

DŽEM OD JAGODA



Ostale smo same u kući. Šerpa od deset kilograma u kojoj se kuva džem u rerni, i ja. Ovako treba da počnu sve velike priče novog doba. Jer, priznajmo, nije baš uobičajeno da gospođa u 21. veku kuva džem. Samostalno. Kažem samostalno, a mislim: Žmu, svekrva i ja samo zajedno očistili, oprali i ispasirali jagode. Zajednički smo doneli odluku da ih prelijemo samo jednim kilogramom šećera i da šerpu stavimo u rernu, prvo na 200, a onda na 150 stepeni. Onda su moji saradnici otišli na posao. Ostali smo sami u kući. Moj prvi džem od jagoda i ja. Ne znam za vas, ali meni nije svejedno. Malo – malo pa se prihvatam drvene kašike i mešam. To se u provinciji prvo nauči: mešanje u tuđa posla. Mada, rođeniju šerpu od ove svoje baš i nemam.
Vi sad očekujete neku fantastičnu alegorijsku priču u kojoj će ovaj moj džem od jagoda da se pretvori u filozofiju o životu, o ljubavi, o ne znam ni ja čemu. A iskreno, mene trenutno brine samo to da mi džem ne zagori.

***
Skuvala prvi džem. Ništa nije zagorelo. Ni jagode, ni šerpa, ni moje strpljenje. Malo je, na kraju, ispalo preslatko, ali uz margarin ili na palačinke – biće taman. Eto, nema životne filozofije.
Ono što skuvaš, to ćeš i da kusaš, domaćice.
Sad kad je sve gotovo, tata je nabrao punu kesu trešanja, kaže, da pravimo slatko.
Srki mi je rekao da je svakako bolje u životu kuvati džem od jagoda nego spremati ispit iz (književnosti) 20. veka. Kuhinja nam dođe kao carstvo, veliko prostrano carstvo u kom rad postaje vidljiv, opipljiv, materijalizovan. Od šake brašna, pola kvasca i malo mleka ili vode za sat – dva naraste testo. Pa ga razmesiš, pa ga premažeš džemom / jajima i sirom, pa ubaciš u rernu. Prvo, zamiriše. Kao u Kišovim romanima zamiriše. A onda ih vidiš. Zlatne kifle. Možeš da ih pipneš, da ti ispeku prste i nepce – ali osećaš. To je delo višečasovnog rada i svi mogu da ga vide, probaju, omirišu.
Sa rečima malo drugačije ide. Sebičan, sebičan posao. Koliko god da radiš, čitaš, pišeš, misliš – to ćeš samo ti da vidiš, osetiš, probaš. Osim u onim najređim, najlepšim i najboljim slučajevima. Tad magijska moć reči izbija iz svake pore. Ali to su neke posebne priče, za druga vremena.
Ovu junsku priču bih posvetila junskim vrelinama, praznim beogradskim ulicama u rana jutra, pešačenju niz Svetogorsku do 27. marta, usporavanju uz kafu, isključenom tonu na mobilnom telefonu, isključenom televizoru, isključenom kompjuteru. U nekoliko narednih redova treba da stane sladoled, terasa, šetnja na Hisaru, kafa sa kumom, kafa sa drugaricama, prijemni ispit, raspust, krečenje, pranje tepiha, pa i to slatko od trešanja. Treba oprati ćebad i prekrivače, istresti zimu i desetinu proleća iz spavaće sobe, opeglati sav veš. Imati na umu: “Žmu, nije baš savršeno ispeglano, ali u životu ne možeš da imaš i savršenu ženu i savršeno ispeglane stvari”.
Češće zalivati cveće, planinariti, štedeti, PESNIČITI. Stihovima, ne pesnicama.
Pesnice čuvati za neka razgibavanja, za podsećanja na četiri kik – boks treninga, za samoodbranu od negativnih misli.
Jun je uvek nekako spor mesec. Veliko finale školske godine. Ili te pritiska roditeljski sastanak ili ispitni rok. Brige se sjate oko budućeg hipotetičkog letovanja, oko kupovine drva, razmišljanju o zimnici, o tome šta kad se leto završi. Jun je presek godine ili slabija varijanta Nove godine. Tu počinju sva razmišljanja o stvarima koje treba promeniti: odluči se naprasno da treba intezivnije da se vežba, ili intezivnije da se uči. Realnost nas malo jasnije lupi posred čela nego u januaru – jer je sad manje vremena ostalo za promene  i neke vidljive rezultate.
“Hoćete negde na more? Kako ispiti? Šta ćeš da upišeš? Kad će beba?”
Bilo bi mnogo lakše kad bismo mogli da zamenimo brigu oko svog nesavršenog tela mirisima krema za sunčanje. Ili mirisom mora. Bilo bi mnogo lakše kad bismo se setili da nam je disanje (još uvek) besplatno. Da ocene nisu bitne. Da zagrljaji ne koštaju. Da ne smemo gubiti živce oko stvari koje će se već  rešiti. Tu smo gde smo, podsetim sebe. To što imaš mora da ti je dovoljno.
Na kraju, all inclusive varijante (na bilo kom moru) su dosadne. Kakvo je to more kad ne poneseš od kuće knjigu, konzerve i teglu džema od jagoda?




Fotografije: www.pinterest.com
Izvor: Blacksheep.rs

Нема коментара:

Постави коментар